Pod organizacijom Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata u Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar održana je tribina “Branitelji i stradalnici u Domovinskom ratu i 25 godina poslije”.
Na tribini se govorilo o problemima branitelja i stradalnika, pogledu društva prema njima, zdravstvenim i društvenim problemima, te međusobnoj suradnji između braniteljskih i stradalničkih udruga.
– Najmlađa skupina povezana sa Domovinskim ratom su upravo djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Mnogi od nas prije 25 godina bili su mala djeca, neki tek rođene bebe, neki malo stariji ali dovoljno stari da se sjećaju svih strahota koje rat donosi. No bez obzira sjećamo li se ratnih zbivanja, proživljavanje istog svi smo prošli – rekla je Sandra Milić, predsjednica UDPNHBDR.
Milić je u svom govoru iznijela podatke iz anonimne ankete koju je provela Udruga. Anketu je u potpunosti ispunilo 138 djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, a bila je podijeljena na ratno razdoblje, razdoblje neposredno nakon rata i današnja perspektiva.
U anketi je pet osoba navelo da su bili zatočenici u logorima, a njihova prosječna dob tada je bila 8 godina. Po dolasku u mjesta gdje su bili smješteni prognanici, djeca su se susretala s raznim problemima, a najviše s diskriminacijom u pogledu na mjesto odakle su došla, s obzirom na ekonomski status, sudjelovanje u ratu, diskriminacijom s obzirom na gubitak roditelja te vršnjačko nasilje, a Milić ističe da je to dovelo je do brojnih autodestruktivnih ponašanja tijekom odrastanja.
– Još od samog razdoblja našeg progonstva, društvo je razvilo negativnu sliku prema našoj populaciji, razvijajući ranije navedene oblike diskriminacije. Često su našu populaciju nazivali pogrdnim imenima, govorili nam da smo dotepenci, kopilad, da živimo lagodnim životom punim pogodnosti, da smo mrzitelji Srba i ekstremni desničari, da živimo na državnoj grbači – kazala je Milić.
Prema njenim riječima u društvu i dalje postoji uvriježeno mišljenje kako stradalnička populacija ima brojne povlastice, a među njima su dobitak posla bez znanja i kvalifikacije te velika primanja. Naglasila je, da se u 25 godina društvo se nije potrudilo sagledati realnu situaciju o braniteljskoj i stradalničkoj populaciji te kako brojni branitelji osjećaju poniženje i depresiju kad ih, društvo za čiju slobodu su se borili, danas naziva pogrdnim imenima, a često se stvara dojam da je žrtva naših roditelja uzaludna.
Nadalje, rezultati ankete pokazuju da je 55 ispitanika imalo probleme prilikom odrastanja, od čega najviše probleme s učenjem, psihološke probleme, ovisnosti i zdravstvene probleme. Na suicid je pomislilo 24 ispitanika, 5 ih je pokušalo suicid dok je njih 54 odgovorilo da bi bolje bilo da ih nema, odnosno da se nikada nisu niti rodili. Prosječna dob pomišljanja na suicid bila je 15 godina. Ratna trauma i gubitak roditelja označeni su kao uzročni događaji koji su posljedično razvili osjećaj usamljenosti i bezvrijednosti, stanje općeg nezadovoljstva i razočarenja u život.
– Podršku tijekom odrastanja najviše su nam pružili članovi obitelji, prijatelji, samo-podrška kroz promjenu stava i stručna pomoć. Međutim, poražavajući je podatak da od ukupnog broja osoba koje su stručnu pomoć potražile njih 19 posto pomoć nije dobilo. Najveći stradalnici Domovinskog rata su djeca poginulih ili nestalih hrvatskih branitelja bez oba roditelja. Prema iskustvu nekolicine članova udruge sustav skrbništva nad njima je najčešće bio zloupotrebljavan u vidu minimalne brige ili ne brige o njihovim potrebama i psihofizičkom razvojun od strane skrbnika, koji su ih financijski iskorištavali dok su bili korisnici obiteljske invalidnine ili mirovine. Danas je ova skupina stradalnika često prepuštena sama sebi s mnogim problemima koji se godinama nagomilavaju – rekla je Milić.
Rezultati ankete pokazali su da 53 posto ispitanika ima negativan emocionalni doživljaj i stav prema žrtvi roditelja, a tek 25 posto pozitivan. Govoreći o negativnom najčešći odgovori bili su uzaludno, razočaranje i ljutnja. Dakle, mnogi se pitaju jesu li njihovi roditelji uzalud poginuli, odnosno ubijeni?
– I dok s jedne strane imamo veliki dio njih koji se svakodnevno bori sa svojim osjećajima, a utjehu pronalaze odlaskom na grob svog poginulog, odnosno ubijenog roditelja, s druge strane imamo i dio nas koji još uvijek tragamo za svojim najmilijima. Prije 25 godina djeca koja nisu znala što ih je snašlo, danas su odrasli ljudi itekako svjesni svih strahota koje je rat prouzročio. Međutim i među tim dijelom naše populacije, po podacima iz naše ankete, još uvijek ima dio njih koji se nije pomirio s činjenicom da se roditelj neće vratiti iako je prošlo dugih 25 godina. Nećemo odustati od potrage za svojim najmilijima. Dio obitelji pokušava doći do saznanja o svojim najmilijima te u tome često ne biraju način i sredstva. Razgovori sa agresorima, ubojicama naših najmilijih, odlasci u njihove domove, a sve kako bi dobili neke informacije. Ipak, stariji članovi obitelji polako odustaju ali mi mlađi moramo nastaviti njihov put. Moramo tražiti istinu, naše nestale – poručila je Milić.
O ratnoj traumi većina može otvoreno razgovarati, međutim 21 posto ispitanika danas ne može razgovarati o proživljenim traumama u Domovinskom ratu i gubitku roditelja.
– 25 godina poslije imamo poražavajuću sliku braniteljske i stradalničke populacije. Imam osjećaj da nikada nismo bili više udaljeni jedni od drugih. Često možemo u našim krugovima čuti sljedeću izjavu: da sutra zarati, prvo bi se međusobno pobili. Ono što želim da ovakve tribine poluče je zajedništvo, ne ono samo na papiru, nego stvarno zajedništvu u djelima. Kako bi nas društvo poštivalo prvo moramo jedni druge poštivati i držati se zajedno jer jedino tako možemo postići bolje sutra i jedino tako buduće generacije možemo naučiti o značenju pravog zajedništva upravo onog kojeg smo imali prije 25 godina – zaključila je Milić.
Suorganizatori ovog događaja su Udruge braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije i ogranak grada Vukovara, Udruga Vukovarske majke, Udruga veterana 3. gardijske brigade Kune i Udruga 5. gardijske brigade Sokolovi. Tribinu podupiru Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata – ogranak Petrovci i Udruga policije vukovarskih branitelja Domovinskog rata Vukovar.
Tomislav Antolović, predsjednik udruge veterana 3. GBR „Kune“ iz Osijeka u svojem izlaganju govorio je o suradnji braniteljskih udruga, te istaknuo da oni kao udruga imaju jako dobru suradnju s drugima, međutim nije u svim krajevima tako. Nažalost svjedoci smo velike razjedinosti naših suboraca u pojedinim krajevima, a što nas zapravo najviše i boli. Prije 25 godina bili smo svi jednaki, brinuli jedni o drugima, a danas pojedinci to polako zaboravljaju i sve više se zatvaraju u sebe.
Zoran Marunček, predsjednik udruge vetrana 5. GBR „Sokolovi“ iz Vinkovaca dotaknuo se financiranja pojedinih udruga, te izrade jedinstvenog Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Problem u određenim sredinama je što se i same institucije ne pridržavaju pravila financiranja, te idu po raznim političkim linijama, dok se kvalitete samih projekata niti ne gledaju. To je ono protiv čega se također svi skupa trebamo boriti, kao i bolje sutra svih branitelja i stradalnika, a što nam je bilo omogučeno kroz rad u radnim skupinama Ministarstva branitelja pri izradi jedinstvenog Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.
Ljiljana Poje, predsjednica udruge braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije u svojem izlaganju dotaknula se zdravstvene problematike branitelja. Imamo primjer sistematskih pregleda u našoj županiji za hrvatske branitelje, ali isti nisu omogučeni svima. To nas dovodi do pitanja – tko je taj tko odlučuje tko će od nas ići na pregled, a tko ne? I zašto nas danas, 25 godina poslije, i same institucije razdvajaju, dok smo u Domovinskom ratu bili jedinstveni. Onda nismo imali ograničen broj „sudionika“, a sada se pred nas postavlja neki broj. Također se dotaknula problema velikog oboljenja hrvatskih branitelja, te nebrige institucija i društva o toj populaciji našeg društva. Pojedinci su prepušteni sami sebi, sustav je zakazao, mjesecima se čeka na zdravstvene preglede. Govorimo da u Vukovaru imamo veteransku bolnicu, a zapravo nemamo dobar sistem. Potreba branitelja i stradalnika je velika, stoga je i članica naše udruge Mirjana Semenić Rutko prije nekoliko godina pokrenula i ideju veteranskih centara. Ovo je još jedna prilika da pošaljemo apel institucijama da u Vukovaru izgrade veteranski centar, odnosno zasebnu bolnicu koja bi toj populaciji pružila adekvatnu skrb i liječenje.
Manda Patko, predsjednica udruge „Vukovarske majke“ rekla je da se njihova udruga prvenstveno bavi pitanjem nestalih osoba iz Domovinskog rata, te je još jednom apelirala na sve koji imaju bilo kakvih saznanja da ista dojave na anonimni broj telefona 072 111 111. Pitanje nestalih osoba ne smije ostati samo na obiteljima koje svoje najmilije traže – u taj problem se moramo uključiti svi, moramo biti složni – vi branitelji, suborci naših najmilijih i mi, obitelji koje svoje najmilije traže već dugih 25 godina.
Nakon izlaganja okupljenima su se obratili predstavnici institucija, a zatim otvorena rasprava u koju se uključio veliki broj nazočnih, te izrazio svoja nezadovoljstva radom pojedinih osoba u području skrbi o braniteljskoj i stradalničkoj populaciji.
Nakon tribine održan je prigodni domjenak.
Održavanje ove tribine omogućeno je sredstvima Ministarstva hrvatskih branitelja, kojima se ovim putem zahvaljujemo.
