Povodom obljetnice najvećeg stradavanja Hrvata u Domovinskom ratu, kao i najvećeg zločina na području Europe nakon drugog svjetskog rata, po peti put su se okupila djeca poginulih i nestalih branitelja Domovinskog rata iz svih krajeva Hrvatske, te u spomen na žrtve Ovčare, spomen na sve poginule i nestale branitelje, na svoje roditelje i sve one kojih se nema tko spomenuti koračali u Mimohodu od memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata do masovne grobnice Ovčara.
Okupljeni broj od 1000 sudionika iz braniteljske i stradalničke populacije, ali i svih građana Republike Hrvatske na memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, pozdravio je predsjednik Udruge na državnoj razini Igor Gavrić.
Igor je zahvalio okupljenima što sudjeluju u ponosnoj koloni sjećanja na sve žrtve Domovinskog rata, te što nam pomažu boriti se protiv zaborava onih divnih ljudi, koji su zaslužni za stvaranje naše Domovine. Onih koji su stvaranje Slobodne Republike Hrvatske platili svojim životom, kako bismo mi danas mogli slobodno koračati našom Domovinom.
Okupljene je također pozdravio Gradonačelnik Grada Vukovara, Željko Sabo, koji je izrazio želju za kontinuitet sjećanja i radu protiv zaborava temelja Republike Hrvatske. Gradonačelnik se prisjetio stradavanja Grada u današnje vrijeme prije 21 godinu, te svog sudjelovanja u obrani naše Domovine, nakon čega je zamolio sve okupljene vukovarce da nastave rad za boljitak Vukovara, kao što to čini svojim radom on, te kao što to svojim djelovanjem čini naš predsjednik Gavrić.
Nakon molitve, Krešimir Šimić (pjesnik) istaknuti član naše Udruge iz Podružnice Brodsko posavske, pozdravio je okupljene svojom emotivnom pjesmom „Dijete usnulog vojnika“ iz zbirke pjesama „Suze moje duše“ koju je posvetio svim članovima Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata.
DIJETE USNULOG VOJNIKA
Godine odlaze, tuge ne manjka, Sve rane moje su još svježe, Sva sjećanja na te još su jasna Svaka mi suza niz obraz klizi samo zbog tebe…
Zaplaka nacija u godini na jedan dan, Zapališe svijeću za dušu tvoju, Ali poslije toga mjeseca studenoga, Iznova ostajem sam sa sobom i Sa sjećanjima na te, oče moj…
Tko mi to reče da vrijeme izliječiti ranu može? Tko mi to reče da boli i tuzi nema kraja? Ma tko mi to reče da zaboraviti moram?
Sutra može nestati sve, sve ono što podsjeća na tebe, Svi tvoji dokumenti stari, Svi spomenici dignuti tebi u čast Svih svijeća plam koji pamti Za tvoju ranjenu i neokaljanu dušu
Sve to može nestati ovoga trena, Sve to može otići u prostorije zaborava, Ali znaj, dragi moj tata, da plamen Koji tinja u mojoj duši sve to nadoknaditi može.
Za stotine godina hoće li se itko Još sjećati toga časa kad mi te oduzeše? Kad oduzeše pravo da češljaš svoje sijede kose, Da moju majku držiš za ruku i sretno hodate Kejom, Pokraj rijeke vaše mladosti, pokraj prekrasne Save.
Ne, ne trebaju se sjećati tebe jer u duši Mojoj, u duši djeteta usnulog vojnika Zauvijek gori svjetlo koje tjera tamu Da ne prekrije istinu o tebi, oče moj……
U grču emocija nakon Krešimirovih stihova, ponosna je kolona tvorena od djece poginulih i nestalih branitelja iz cijele Republike Hrvatske, te dragih prijatelja iz Škabrnje – čije smo tužne obljetnice nedavno bili ponosni dio, krenula u zagrljaju jedinstva i ponosa na sve žrtve rata ka masovnoj grobnici Ovčara.
Koračajući ka posljednjoj stanici okrutnih ubojstava, ka masovnoj grobnici u kojoj su živote izgubili ranjenici i osoblje bolnice, naši hrvatski branitelji, kolona je zračila jedinstvenim sjajem. U okviru presude naših generala osjetno je lebdio dio mira, pored lakih koraka i teških uzdaha nakupljenih emocija, samo je vjetar šapatom nosio riječi, nestali!
Gdje su naši najmiliji, gdje je peti autobus nesretne postaje Ovčara, gdje su naši sotinčani, gdje su naši članovi obitelji čija počivališta još nismo našli? Hoće li nam ih itko ikada otkriti ? Zatim molitva, krunica Mare iz Škabrnje, krunica Kate iz Vukovara, šapat molitve sa svakog dijela kolone tražio je mir za naše žrtve, tražio je Boga milost, za otkriće nestalih grobova, za pronalazak mira obitelji i žrtava, ne samo za anonimne pozive, za iskaze agresora ili svjedoka, nego za čudo, čudo otkrića konačnog mira nestalih grobova.
Po završetku mimohoda sudionici su posjetili vojarnu „204. brigade HV“ gdje su nakon objeda uz stručnu pratnju imali priliku upoznati izgled bojnog polja, kao i dobiti detaljnije informacije o izloženim eksponatima.
Nakon ponosne kolone i završenih dana sjećanja, od srca Vam želimo ugodno, ponosno i pozitivno stvaranje budućnosti, te također posebno zahvaljujemo svim sudionicima koji su svojim dolaskom pridonijeli stvaranju ponosne kolone i dodali osjetnu snagu sjećanju na nedužne žrtve rata, koje u stvaranju daljnje budućnosti nikada ne smijemo zaboraviti.
