U Vukovaru je 15. rujna 2015. godine u organizaciji Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata – Podružnice Vukovarsko-srijemske županije, obilježena 24. godišnjica stradanja gradske četvrti Sajmište. Odavanje počasti je počelo u 18 sati puštanjem himne Republike Hrvatske, te polaganjem vijenaca kod spomenika masovne grobnice u Novoj ulici. Vijence su položili predstavnici Udruge, Grada Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije.
Okupljenima se obratila predsjednica UDPNHBDR-VSŽ, Jelena Zera Gavrić:
Kažu, morao si biti lud da budeš na Sajmištu. Da zaista morao si biti lud da staneš golom glavom pred tenkove i zaštitiš civile koji stoje iza tebe, da zaštitiš sve ono dobro koje je do neki dan činilo ovaj grad predivnim – kamo li sreće da ih je bilo više toliko ludih.
Kamo sreće da ih je danas više takvih, kamo sreće da su svi ludi kao oni na sajmištu tada, nasmijani, ponosni, pravedni sa samo jednim ciljem – zaštititi narod.
Dragi prijatelji, danas smo se okupili odati počast poštenom – malom a beskrajno hrabrom čovjeku – branitelju sajmišta. Sajmište je po velikom doprinosu zabilježeno, u srcima, u kuloarima onih koji znaju, dragi prijatelji sajmište je neistraženo, nepredočeno javnosti, a među nama nije zaboravljeno, iako istina teško ugleda svjetlost, mi ju među nama jako dobro poznajemo i moramo ju svjedočiti pravedno – dokle god nas je.
Odabrali smo današnji dan za obilježavanje kao jedan od najžešćih napada početaka – kada je mnogobrojni agresor nakon prvog neuspješnog pokušaja od prije deset dana uspio načeti srčane branitelje i raširiti pipke zla upornim prodiranjem uz raketiranje, bombardiranje, pješadiju, avione, tenkove od vojarne ka petrovoj gori, gdje su se utaborili glađu za daljnje zlo.
Obilježavamo ovaj dan kao početke smaknuća civila, branitelja, kao početke zla koje se naknadno proširilo na cijeli grad i do temelja uništilo svaki život u njemu. Krenuli su.. kako samo oni znaju, po nalogu donekadašnjih susjeda, kuću po kuću, podrum po podrum, život po život, ženu po ženu, lomili su, zarobljavali.. iživljavali se.
Na sajmištu spomenimo se i Veleprometa, koji je bio najveći logor, gdje se agresor danonoćno iživljavao na ženama i muškarcima, gdje je većini bila posljednja postaja prije puta s kojeg se nikada vratili nisu, iz kojih hangara su tekli potoci nevine krvi.
Tek nekoliko metara dalje od ovoga mjesta, Radić je pao supruzi u ruke i zauvijek zatvorio oči, nedaleko od tog mjesta đavolji pir došao je do potpunog izražaja razapinjanjem Ivana Janka između vagona, granatiranjem divnog čovjeka – tenkovskim granatama. Pakleno slavlje velikosrpske agresije izopačenih neljudi – time poprima svoje vjerodostojno značenje – zvijeri!
Nabrajati gubitke, zlostavljanja, uništenja – išlo bi u nedogled, jer sajmište je nemoguće kronološki opisati nekim logičnim slijedom to jednostavno nije moguće već samim time što su uvjeti bili nemogući. Uistinu, na Sajmištu je vladala ratna ludnica – značajke iste u ludilu rata branitelji pamte više ne po datumima nego po gubitcima, po ranjavanjima, po strahokomičnim radnjama suboraca, po tragedijama i zato danas – mi si ne smijemo dopustiti pitati se zašto možda netko od njih šuti, zašto ne stoji ovdje i pripovijeda svoj put.
Njima je dosta, ne samo radi prošlosti, nego i sadašnjosti, svojim djelima rekli su najveće i najteže riječi – koje nitko ne može nadmašiti. Samo možemo stvoriti bolju budućnost na temeljima onoga za što su se oni borili – da im pokažemo poštovanje i vjeru u ono radi čega su na ovim ulicama ostavili svoju mladost, svoje zdravlje, svoje prijatelje.
Danas možemo uz obilje ponosa na sve branitelje i njihovu hrabrost graditi novu budućnost. Problem je što nam odlaze građani, napuštaju ovaj grad koji je krvlju natopljen da bih živio slobodan, sada ga u miru napuštaju kolone ljudi i ostavljaju opustošenog. Svojim trudom, zajedničkim zalaganjem, idejama za budućnost možemo smanjiti odlaske, nezadovoljstvo, zajedničkim snagama moramo širiti ljubav, vjeru u budućnost i onu nadu koja nas je pratila cijelo vrijeme rata. Onu nadu koja je dio nas održala na životima.
Neka su blagoslovljeni svi puti koji su Vas spasili, svi putevi koji su odnijeli živote Vaših suboraca, kao i svaki put koji skriva tijela onih – koje mi i danas tražimo.
Zamolila bih svećenika Matu Martinkovića iz Župe Kraljice Mučenika da povede molitvu za našu Domovinu za blagoslov svih hrvatskih branitelja, poginulih – nestalih – i onih preživjelih – koji među nama i danas traže svoj mir.
Nakon molitve za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile, te blagoslov župnika, nastavljen je prigodni program.
Dragi prijatelji danas i ovdje na mjestu pogibije 12 hrvatskih branitelja i civila, kojima su životi mučki oduzeti nakon ratnih zbivanja, koji su propatili cijeli rat, te nakon svega ipak zvjerski okončali – molimo Vas u ime svih poginulih u ime svih nestalih – nemojte nikada zaboraviti svoju povijest, jer mnogih od vas danas prisutnih, ne bih niti bilo da nije bilo onih hrabrih iza nas.
Nemojte ih nikada zaboraviti — oni su utemeljili svoje živote, svoju krv i tijela u naše ceste, u naše staze – njima gazimo svaki dan. Gazite dostojanstveno i ne dopustite drugima da pljuju po ovim cestama krvlju natopljenima, po ovim stazama kojima su koračali – oni puno dostojanstveniji od svih nas danas – ne dopustite zaboravu ludu hrabrost ratnika, snagu civila i okrutno zvjerstvo agresora.
Naši spomenici kojima obilježavamo znane grobove, znana sveta i posljednja počivališta onih najboljih među nama – zablistati će u punome sjaju – tek tada kada saznamo istinu i o posljednjem grobu branitelja, civila koji je okončao ratnim stradanjem, od podivljale zvjerosti.
Dragi prijatelji ne zaboravite ih nikada i ne prestanimo ih tražiti – do zadnjeg, jer ova polja koja nas okružuju, ovi putevi izgrađeni obnovama – kriju tijela naših roditelja, supružnika, sinova, suboraca, rođaka, prijatelja i nitko od nas u ovome gradu ne može naći svoj mir dokle god nije pronađena i posljednja nestala osoba.
Neka im je vječna hvala i slava!
