14. listopada 2021. godine vukovarsko prigradsko naselje Sotin prisjeća se ubijenih i nestalih u jesen ratne 1991. godine. To malo pitomo srijemsko mjesto izgubilo je 68 mještana, a sudbina njih 17 još nije rasvijetljena. Najmlađa žrtva imala je samo 19, a najstarija 79 godina. Njihove obitelji ni nakon tri desetljeća nisu pronašle svoj mir i za njih je stradanje u Sotinu – zločin bez kazne.
Komemorativnim skupom te polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u Sotinu je obilježena 30. godišnjica agresije JNA i srpskih paravojnih postrojbi na to vukovarsko prigradsko naselje, gdje je ubijeno i poginulo 68 hrvatskih branitelja i civila.
Vijence podno spomen – obilježja u središtu mjesta položili su i svijeće zapalili članovi obitelji i rodbine žrtava, suborci i članovi udruga proizašlih iz Domovinskog rata te državna i druga izaslanstva. Nakon prigodnog programa i molitve uslijedila je sveta misa zadušnica za poginule i nestale mještane Sotina u crkvi sv. Marije pomoćnice u Sotinu. Ispred Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata obilježavanju je nazočila administrativna djelatnica UDPNHBDR i predsjednica UDPNHBDR – VSŽ Veronika Soldo.
SOTIN KROZ POVIJEST
Od pamtivjeka kroz Sotin su vodili važni putovi i naseljenost ovog područja seže daleko u prošlost. To je bogato kulturno tlo s obiljem nalaza iz pretpovijesti. Ovdje je i središte poznate Vučedolske kulture koja označava početke metalnog doba u ovim krajevima.
O bujnom životu na području Sotina svjedoče nalazi iz mlađeg kamenog, kasnobrončanog i mlađeg željeznog doba. Posebno su značajni nalazi koji pripadaju keltskoj – latenskoj kulturi (fibule, narukvice, mačevi i dr.). Keltsko pleme Kornakati naseljavalo je ovo područje i pretpostavlja se da je upravo današnji Sotin bio njihovo važno uporište, a možda i središte. Na lokalitetu Gradec bilo je naselje, a na Zmajevcu grobište. Rimljani u stvaranju velikog carstva izbijaju na Dunav u prvom stoljeću prije Krista. Pristupaju uređenju granica i pokoravaju keltske domorodačke zajednice. Prihvaćaju dobar lokalitet Gradec na visokoj dunavskoj obali i grade svoju utvrdu Cornacum. U graničnom sustavu Cornacum je bio važna vojna postaja i označen je na rimskim kartama puteva jer je ondje bio i prijevoz preko Dunava. Obilje arheoloških nalaza (žrtvenici, novac, nakit i dr.) potvrđuje značenje Cornacuma u vrijeme Rimskog carstva. Propašću antičke civilizacije i velikom seobom naroda, nastaju višestoljetna gibanja u kojima su i Hrvati naselili ove krajeve i počinje povijest suvremenog Sotina.
Početke Sotina treba tražiti daleko ranije nego što nalazimo pisane podatke u dokumentima toga vremena. Poznato je prema arheološkim nalazima da je od devetog stoljeća područje oko Vukova (Vukovara) dobro naseljeno. Ovdje su živjela brojna ratarska naselja na lokacijama poznatim još iz prapovijesti. Prvi put Sotin se spominje u ispravi kaptola u Beču 1289. godine gdje stoji “… castelani de Zata …”. Po tome se vidi da je Sotin već tada utvrda (“castrum Zatha”) u sustavu obrane oko Vukovara. U dokumentima iz 14. i 15. stoljeća često se susreće: “nobiles de Zata” (1360. godine), “possessio Zatha” (1379. godine), “oppidum Zahta” (1443. godine). Sotin je u to vrijeme važno obrtničko i trgovačko mjesto gdje je važna skela i carina na Dunavu.
Preuzelo ga je starosjedilačko hrvatsko naselje i tako se javlja u dokumentima. Međutim, već od turskih vremena u putopisima i crkvenim spomenicima u upotrebi je hrvatski naziv Sotin. Sotin je imao svoje plemiće, ali dijelove su držali Gorjanski, Korođi i kaločki nadbiskup. Sotin je u upravnom pogledu bio u Vukovarskoj županiji čije je središte u Vukovu (Vukovaru), a u crkvenom pogledu potpadao je u vukovski arhiđakonat u pećujskoj biskupiji. U Sotinu je bila katolička župa koju je papin izaslanik pohodio više puta u razdoblju od 1333 – 1335. godine. Sotin je tada imao svoju crkvu, no dokumenti ne govore kome je bila posvećena, vjerojatno Sv. Pavlu jer je tu posvetu nosila i utvrda u Sotinu. Utvrda u Sotinu bila je zapuštena, ali je u 15. stoljeću podignuta nova pred opasnošću od Turaka. Sotinsko područje bilo je gusto naseljeno. Zabilježena su manja sela: Aleksandrova zemlja (Skendra), Jarak, Zombor, Petrovci, Grabovo. Osmanlije su u svom pohodu 1526. godine zauzeli tvrđave uz Dunav pa tako i Sotin. U prvom razdoblju turske vladavine Sotin je imao status grada (kasaba) i važno je trgovačko – obrtničko mjesto. U upravnom pogledu Sotin je sa svojom tvrđavom činio posebno vojvodstvo u kotaru Nijemci. Starosjedilačko stanovništvo pretrpjelo je teške gubitke, ali je sredinom 17. stoljeća još uvijek u Sotinu župa i na sastanku svećenika franjevaca održanom u Mitrovici 1659. godine, spominje se župnik u Sotinu. Kao i u drugim gradovima, u Sotinu je tada većinu stanovništva činilo muslimansko stanovništvo, a bilo je nešto pravoslavnih stanovnika u pomoćnoj vojnoj (martološkoj) službi. Sotin su u tursko vrijeme opisali mnogi putopisci, ali najopširniji je bio Evlija Čelebi koji kaže da je Sotin divna palanka sagrađena od drveta. Čelebi spominje i džamiju u tvrđavi. U ratovima za oslobođenje od turske vlasti, ovo područje je ponovno teško stradalo, a mnoga sela su opustjela. Sotin je oslobođen, kao i cijelo vukovarsko područje, 1967. godine. Sotin se ubraja u ona starosjedilačka hrvatska naselja koja su ostala naseljena jer se zadržalo katoličko stanovništvo, dok se muslimansko stanovništvo povuklo, a s njime i pravoslavno. U nemirnim prilikama krajem 17. i početkom 18. stoljeća dolazi do daljnjeg raseljavanja i naseljavanja katoličkog, ali i nešto pravoslavnog stanovništva. Sotinsku crkvenu župu tada vode franjevci koji su i tijekom turskog gospodarstva djelovali u ovom području iz svoga središta u selu Laz.
Ovi su hrvatski krajevi tada u sastavu Austrijskog carstva pa u prvo vrijeme njima upravlja carska komora iz Beča. Ubrzo velike posjede dobivaju feudalci stranog porijekla. Posjede Tovarnik i Sotin dobiva 1720. godine general von Fels kojega je 1721. godine naslijedila kćerka Marija, ali je već 1725. godine prodala von Odvyeru, a ovaj ih prodaje 1725. godine barunu von Pfeffershofenu. Veliko vukovarsko vlastelinstvo sa 35 naseljenih mjesta kupio je Karlo Filip Eltz nadbiskup u Meinzu. Posjed je ostao u rukama grofova Eltz puna dva stoljeća sve do 1945. godine.
U popisu iz 1720. godine Sotin se, pored Vukovara, naziva gradom. U kupoprodajnom ugovoru iz 1736. godine, Sotin je imao 57 kućedomaćina (preračunato oko 350 stanovnika), 72 konja, 55 volova, 126 krava itd. Stanovnici su se bavili isključivo zemljoradnjom, obrtnici i trgovci nisu zabilježeni, bilo je dosta vinograda i šljivika. Samo manji dio raspoložive zemlje se obrađivao. Prema podacima pola stoljeća kasnije, 1780 – ih godina, Sotin je veće naselje. Broj stanovnika se povećao za 100 posto i iznosi 1784. godine 757 stanovnika. Od toga je 520 katolika i 230 pravoslavnih. U to vrijeme u Sotinu su zabilježena dva trgovca. Na karti Sotina ucrtano je tada 14 vodenica na Dunavu. Sotin je važno mjesto na putu uz Dunav poznatom od rimskih vremena. Već 1689. godine zabilježeno je da se ovdje prenosi pošta skelom preko Dunava. U Sotinu su poznati i sajmovi. Naime, kralj Franjo II, na molbu grofa Eltza, proglasio je Sotin, Šarengrad, Lovas i Tovarnik trgovištima i tako se ovdje od 1814. godine održavaju veliki godišnji sajmovi. Brži razvoj trgovine i gospodarstva kočili su kruti feudalni odnosi, brojne cestarine, maltarine, carine i slično.
U 18. stoljeću i prvoj polovici 19. stoljeća, u Slavoniji i Srijemu događaju se velike promjene u sastavu stanovništva. Austrijski carevi svojom politikom potiču naseljavanje, a veleposjednici pozivaju doseljenike nudeći im povoljne uvjete jer ima slobodne zemlje, a malo je radne snage. Uz starosjedilačko hrvatsko u Sotin dolaze i hrvatski doseljenici iz okolice i Bačke, ali ulazi i val srpskih doseljenika iz Baranje, Bačke, Srijema i nešto iz Srbije. U Sotinu se govorilo ikavski, ali je sve veći pritisak ijekavštine i ekavštine i nove akcentacije. Ikavština se ipak dugo održala u 19. stoljeću pa čak i u 20. stoljeću u nekim krajevima i obiteljima Sotina.
Za Sotin je posebno značajno i naseljavanje Nijemaca. Poznato je da je prvi val njemačkih naseljenika ulazio u gradove (kao u Vukovar), a kasnije u sela. Novi njemački naseljenici stigli su u Sotin sredinom 18. stoljeća i otvorili su put daljnjem naseljavanju. Brojni su doseljenici iz Bačke krajem 18. stoljeća i u drugoj polovici 19. stoljeća nakon ukinuća kmetstva kada se ovdje mogla povoljno kupiti zemlja. U isto vrijeme Srbi u velikoj mjeri odlaze iz Sotina u Negoslavce i druga susjedna sela. Prema popisu iz 1910. godine, Nijemci su u tri sela vukovarskog kotara imali većinu: Sotin 56,7 posto, Berak 54,7 posto i Tompojevci 52,3 posto. Velike promjene u ovim odnosima nastat će krajem drugog svjetskog rata, kada je poslije 1944. godine uslijedilo veliko iseljavanje Nijemaca. U Sotinu su značajno mjesto zauzimali i Mađari čiji se udio u stanovništvu u razdoblju između dva svjetska rata popeo na blizu 20 posto.
U upravnom pogledu Sotin je bio u Županiji Srijsmskoj, koja je obnovljena 1745. godine. Krajem 19. stoljeća bilo je u vukovarskom kotaru sedam upravnih općina sa 28 mjesnih općina. U upravnu općinu Sotin spadala su sela: Sotin, Negoslavci, Svinjarevci, Berak, Tompojevci, Čakovci, Mikluševci i Opatovac. Ovo se stanje mijenjalo jer su se neka sela izdvajala, ali je Sotin početkom 20. stoljeća ostao upravna općina. U županijskoj skupštini bili su Ernest Koenigsdoerfer kao veleposjednik iz Sotina i sotinski župnici Aleksandar Anet i Robert Thurmayer. Sotin je bio napredno mjesto i među prvima na vukovarskom području ovdje se vodilo računa o unapređivanju zemljoradnje i stočarstva. Osnovana su udruženja koja su pomagala i kreditirala članove. Kreditna zadruga za uzajamnu pomoć osnovana je 1905. godine, Gospodarska udruga osnovana je 1911. godine, Vjeresijska udruga djelovala je u Sotinu u razdoblju između dva svjetska rata. U to vrijeme zapaža se težnja Nijemaca u Sotinu da osnivaju svoje gospodarske i prosvjetne organizacije.
U Sotinu spominje se škola 1789. godine, pošta od 1869. godine, ljekarna od 1905. godine. U razdoblju između dva svjetska rata, u prvoj jugoslavenskoj državi, kada su hrvatski krajevi pod velikosrpskim pritiskom, upravo Sotin prednjači u obrani hrvatske nacionalne svijesti. U neposrednoj blizini Vukovara, kotarskog i županijskog središta, sotinski su Hrvati već i ranije održavali čvrste veze i aktivnosti. Već početkom 20. stoljeća ovdje djeluje “Seoski sokol” kao podružnica “Hrvatskog sokola” iz Vukovara. Godine 1920. djeluje “Hrvatska čitaonica” smještena u staroj školi u Sotinu. Kasnije Sotin ima “Hrvatski dom” u kojem se održavaju mnoge priredbe, a posebno se njeguje i karakteristična sotinska narodna nošnja. Hrvati iz Sotina sudjeluju u brojnim svečanostima u Vukovaru, kao na primjer kod otvaranja “Hrvatskog doma”.
Osnivanjem Banovine Hrvatske u Sotinu dolazi do novog poleta nacionalne svijesti što se naročito osjetilo na općinskim izborima 1940. godine. Hrvatska seljačka stranka dobila je u općinskom zastupstvu 8 mjesta, a Nijemci 4 mjesta. Karakteristično je da su Sotinski Hrvati predlagali da na izborima nastupe sa sotinskim Nijemcima, ali je to samo manji dio prihvatio. U razdoblju drugog svjetskog rata, naročito pred kraj 1944. godine i početkom 1945. godine, Sotin se našao u teškom položaju. Istočno od Sotina nekoliko su mjeseci bile linije Srijemskog fronta. Već prije ovih završnih borbi većina sotinskih Nijemaca iselila se u Njemačku. Mnogi sotinski Hrvati su stradali ili su bili proganjani u novostvorenoj socijalističkoj Jugoslaviji. Hrvatski dom je srušen.
SOTIN U DOMOVINSKOM RATU
Sotin sa 60 – postotnim većinskim hrvatskim stanovništvom nije uživao naročitu podršku jugoslavenskih vlasti. No, marljivi Sotinčani nisu se dali pokolebati ni u gospodarskom, a tako i u nacionalnom pogledu.
Sotin se 1991. godine našao na udaru velikosrpskog agresora kao jedno od mjesta gdje se čuvala hrvatska samosvojnost.
28. kolovoza 1991. godine je bilo prvo bombardiranje Sotina iz zraka te su istoga dana organizirani autobusi za iseljavanje Hrvata. Zadnji autobus je u Lovasu zaustavljen i vraćen u Sotin. Život u Sotinu više nije isti. Mnoge obitelji gube svaki kontakt sa svojim članovima koji su uspjeli izaći iz sela. Mještani, civili i branitelji organizirani su na barikadama na ulazima / izlazima iz sela, u obranu sela uključeni su svi bez obzira na spol, starost, status.
30. rujna 1991. godine u jutarnjim satima u selo su ušli četnici, Jugoslavenska narodna armija na tenkovima, predvođeni domaćim Srbima. Mnogi Hrvati koji su ostali u Sotinu nisu ni slutili kakvu će crnu sudbinu doživjeti od svojih dojučerašnjih susjeda Srba. Mnoge obitelji su mučene, psihički i fizički zlostavljane, silovane, odvođene na ispitivanja, mnogi su zarobljeni te odvedeni u logore diljem Srbije; Begejci, Stajićevo, Srijemska Mitrovica, mnogi koji su zarobljeni ostali su u Sotinu do prosinca 1991. gdje su radili teške poslove kao robovi i sluge mještanima Srbima i u radnim logorima. U Sotinu je mučeno i ubijeno 68 mještana što čini oko 10% prijeratnog hrvatskog stanovništva tog mjesta. Veliku ulogu u stradanju Sotina uz domaće Srbe iz mjesta imaju i oni iz obližnjeg sela Negoslavci koje je bilo naseljeno većinskim srpskim stanovništvom u kojemu je bilo sjedište JNA u koje su dovođeni mnogi Hrvati i Hrvatice, ali i svi oni koji nisu dijelili isto mišljenje s njima o velikoj Srbiji. U Negoslavcima su učinjena mnoga zvjerstva nad ne Srbima; ispitivanja, silovanja, batinjanja, psiho – fizička zlostavljanja koja su kršila sve Ženevske konvencije o zakonima i običaja ratovanja i postupanja sa ratnim zarobljenicima, na koje je svijet okrenuo glavu i zatvorio oči. U Sotinu je počinjen genocid nad nesrpskim stanovništvom, mjesto je opljačkano, devastirano, kulturna baština je uništena, mnoge su kuće zapaljene, sravnjene sa zemljom. Mnogi mještani Sotina i Negoslavaca vjerojatno znaju za sudbinu još 17 osoba iz Sotina koje se i nakon 30 godina vode kao nestale. 17 obitelji nema mira i spokoja, bude se i liježu s mišlju o svojim nestalim članovima obitelji. Patnja je velika koliko i želja i upornost da pronađu svoje članove obitelji, protok vremena je velik, a mnogi roditelji nisu dočekali dan da dostojanstveno sahrane posmrtne ostatke svog djeteta iz vrlo jednostavnog razloga, netko tko nam je susjed, tko je vidio i zna što se dogodilo ne želi olakšati sebi savjest i reći gdje spavaju kosti hrabrih hrvatskih ratnika i civila… drznuli su se 91′ kad su krenuli na nas, a drski su i danas, žive u miru, u Republici Hrvatskoj, mnogi su sigurnost od progona potražili u Srbiji.
U neposrednoj blizini Sotina, u smjeru Vukovara, 1998. godine pronađena je masovna grobnica „Vučedolski vinogradi“ iz koje je ekshumirano 12 posmrtnih ostataka, mještana Sotina, dok do danas nisu identificirani svi posmrtni ostaci iz navedene masovne grobnice. Tokom godina pronađeno je više pojedinačnih grobnica s posmrtnim ostacima mještana Sotina.
2013. godine pronađena je još jedna masovna grobnica iz koje je ekshumirano 13 posmrtnih ostataka mještana Sotina i to nakon što je jednom od osumnjičenih za ovaj zločin, kojemu je proradila savjest, a nalazio se u Beogradu u pritvoru i čekao početak suđenja, pristao doći na teren oko Sotina i pokazati točno lokaciju gdje su pokopane žrtve. To je prvi i jedini slučaj da je pripadnik okupatorske srpske vojske ukazao na mjesto ukopa nevinih žrtava. Primarna grobnica pronađena je na mjestu zvanom „Stara ciglana“, dok je sekundarna grobnica, u koju su tijela ubijenih prebačena tokom 1996./1997. godine, pronađena na lokaciji bivše klaonice u Sotinu.
Dana 26. prosinca 1991. godine, prema ranije sačinjenom spisku Hrvata, uhićeni su i dovedeni u stanicu milicije, gdje su zadržani civili i branitelji, mještani Sotina. Sljedećeg dana, 27. prosinca 1991. godine, grupa od 13 mještana Sotina odvezena je, u pratnji pripadnika milicije, vojnim kamionom, kojim je upravljao pripadnik pozadinskog bataljuna 80. motorizirane brigade JNA iz Kragujevca, čiji pripadnici i komanda su bili smješteni u Sotinu. Civili su odvezeni cestom u smjeru Tovarnika. Na izlazima prema Vukovaru, Iloku i Tovarniku bili su kontrolni punktovi, koje su držali pripadnici bivše JNA. Kamion sa civilnim zarobljenicima, kao niti automobili u kojima su bili pripadnici milicije i TO, u pratnji kamionu, na kontrolnim punktovima nisu zaustavljeni. Kamion i automobili u pratnji, nakon dva kilometra, skrenuo je prema ataru, gdje su, kraj odvodnog kanala, postrojeni civili i ubijeni. Mrtva tijela su bačena u taj odvodni kanal i zatrpana zemljom. Pri tome je korišten ult – radni stroj, koji je bio, također u vlasništvu jedne inženjerijske jedinica bivše JNA.
Za ovaj ratni zločin počinjen nad mještanima Sotina na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu 2015. godine izrečene su pravomoćne presude Draganu Mitroviću na 15 godina zatvora te Žarku Miloševiću na 9 godina zatvora, obzirom da je isti pokazao mjesto masovne grobnice.
Pred pravosuđem Republike Hrvatske za zločine u Sotinu do danas još nitko nije odgovarao.
Žalosno je da danas priču o stradanju Sotina i njegovih mještana vode oni koji nisu niti živjeli u Sotinu u vrijeme Domovinskog rata. Upravo to nas je dovelo do činjenice da se zadnjih nekoliko godina plasiraju lažne informacije i priče o stradanju mještana Sotina i samog sela. Navode se krivi datumi što trenutno možda ne predstavlja toliko veliki problem, međutim što će biti kada među nama ne bude više živih svjedoka tog vremena? Hoćemo li zbog vlastitih lažnih priča doći do toga da će netko za 100 godina govoriti da rata na ovom prostoru uopće nije niti bilo ili da se eventualno vodio građanski rat? Jesu li pojedinci koji danas pričaju laži svjesni koliku štetu pod maskom domoljublja zapravo čine?
Mnoga hrvatska sela i gradovi prošli su sudbinu kao i ovo maleno srijemsko selo. Mnoge obitelji izgubile su svoje najmilije u Domovinskom ratu. Svi Oni sanjali su slobodnu domovinu, za nju su dali svoje živote. Slobodu su stvorili i izborili, za slobodu, domovinu i narod dali su svoje živote.
Dužnost cjelokupnog naroda Republike Hrvatske je odati im počast na onome što su učinili u vrijeme Domovinskog rata. Bili su najhrabriji među nama i prvi su stali na branik domovine. Nikada ne smijemo zaboraviti zaslugu svake osobe koju je dala u Domovinskom ratu, kao i odavati počast žrtvama. Oni su temelj naše domovine i društva. Bez Njih i Njihove žrtve danas ne bi bilo niti nas.
Neka im je vječna slava i hvala, počivali u miru Božjem!
