Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata iznenađena je idejom Vojislava Stanimirovića da sudjeluje u ponosnoj povorci sjećanja na žrtvu Vukovara.
Daleko je medijski poznata rečenica „Tog 18. studenog 1991. pao je posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar..“ Pod oslobođenjem se nadamo da nekadašnji Gradonačelnik grada Vukovara, poznati liječnik nije smatrao ubojstvo civila i osoblja bolnice te progon djece i žena koje su utočište potražili u podrumima tada već razrušene ratne bolnice.
Naime, naša Udruga nije ovdje da sudi, za to postoje Državne institucije, no ne možemo da ne izrazimo svoje negodovanje, da djeca koja su na ulasku u bolnicu gledala osobe, kako ostaju dok njih odvode iz Grada, iste zateknu u memorijalnoj koloni kojom koračaju na ponos i čast svojih okrutno ubijenih roditelja.
Stavimo na znanje, naši članovi, djeca ratnog doba, odlazili su sa strahom iz razrušenog Grada, ostavljajući svoje očeve u sigurnim rukama Stanimirovića i Šljivančanina.
Očevi se nisu vratili u sigurnost, većinu smo ekshumirali tijelima spojene u jedno, kao što su posljednji atom ljudskosti davali u ratnim uvjetima vukovarske bolnice, boreći se za ranjenike ne gledajući na nacionalnost.
Posebno naglašavamo, da po uzoru na svoje hrabre roditelje, niti mi danas ne želimo stavljati nacionalnost na vagu i želimo dobrodošlicu svim nacionalnostima koje nas podržavaju u tuzi i sjećanju. Da koračaju uz nas u gradnji nove i bolje budućnosti, ali ne s figom u džepu, ne s iskrivljenim osmjehom zla. Te daleko ne bez priznanja agresorske destrukcije.
Kao već naglašeno ne želimo suditi, ne želimo prstom upirati, samo želimo zamoliti; nemojte se izrugivati sa našim žrtvama, molimo Vas nemojte se rugati obrani svetoga Grada, nemojte nam dolaziti sa figom u džepu i glumiti suživot.
Jer većina koja je u Vukovaru ostala pamti krike, bučne rafale kroz noć i duboki miris truleži, a mi i danas tražimo svoje nestale.
Dokažite suradnju, dokažite želju za suživotom, dokažite svoju ljudskost apelom za nestale.
Tek tada ćemo moći zajedno koračati dalje.
Predsjedništvo UDPNHBDR
