Skupština je započela sa intonacijom Himne. Prisutne je pozdravio predsjednik Udruge Igor Gavrić mag.ing. koji je naglasio dosadašnju problematiku i borbu za zapošljavanje članova, očuvanje digniteta Domovinskog rata te očuvanje spomenika od malverzacija i neodržavanja. Jednoglasno je usvojeno radno i kandidacijsko predsjedništvo kao i Dnevni red te Poslovnik Udruge.
Članovi su odabrali novo vodstvo kroz kandidirane članove kako slijedi za članove Nadzornog odbora (Vanja Major – predsjednik, Zoran Golubović – član, Zvonimir Keser – član), Suda časti (Marko Marić – predsjednik, Antonija Perač – član, Igor Matijašević – član), tajnicu Udruge (Sandra Milić), dopredsjednika (Boris Herman) te predsjednika (Igor Gavrić).
Nakon službenog dijela Skupštine uslijedio je svečani program gdje su nam se priključili dragi gosti i prijatelji Udruge.
Predsjednica Izbornog povjerenstva Ana Šarik pozvala je okupljene da u ime svih poginulih, mučki ubijenih, umrlih od posljedica rata, onima koji su sami sebi presudili jer se nisu mogli nositi s boli koju su podnijeli kao i našim nestalim braniteljima za kojima još uvijek tragamo pozvala odamo minutu šutnje uz izražavanje vječne hvale za slobodnu i neovisnu državu.
Uz pozdrav poštovanim gostima i prijateljima Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata zahvalili smo na odazivu u velikom broju i pridruživanjem na našoj skupštini.
Podsjetili smo se kako je na jučerašnji dan pao hrabri Vukovar, kako je neprijatelj ubijao i protjerivao civile i branitelje, zarobljavao hrabre vojnike kao svoj ratni plijen spreman za iživljavanje. Kako je predana Mitnica dok su drugi dijelovi grada unatoč spoznaji o padu i dalje hrabro pokušavali izvući posljednje snage i obraniti dio istog u kojemu su se nalazili.
Na današnji dan sjetimo se dragi prijatelji, kako su civili izašli iz podruma mnogima su okrutno oduzeti životi samo zato što su bili svjedoci patnje ponosnog Grada Vukovara i njegovih stanovnika.
Dragi prijatelji danas, nakon svih razaranja, svih boli koju nosimo sa sobom iz godine u godinu kao vječni podsjetnik na našu ne tako daleku povijest susreli su se članovi Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata kako bih nakon četiri godine rada izglasali novo predsjedništvo.
Predsjednica izbornog povjerenstva objavila je novoizabrane pred gostima te pozvala prisutne da nas pozdrave kroz par riječi.
Zvonko Milas (predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata) izrazio je zadovoljstvo odabirom mjesta izborne Skupštine te Udrugu djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata nazvao Nasljeđem Hrvata koji će kao posljednji mehanizam, koji kao takav i funkcionira dovesti Republiku Hrvatsku na pravi put.
Tomislav Džanak (predsjednik Gradskog poglavarstva Grada Vukovara – Izaslanik Grada) – koji je priznao kako cijeni Udrugu djece kao izuzetak nad drugim Udrugama te pozdravio sve prisutne u ime Grada posebice goste koji su nam se priključili te im poželio ugodan boravak u Gradu povodom obilježavanja dvadesete obljetnice stradanja Grada Vukovara te izrazio uvjerenje kako će Udruga djece i dalje nastaviti sa radom kao i do sada uz svu podršku Grada Vukovara.
Dr. Mladen Lončar (predstavnik ministarstva branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti) : Prenio je pozdrave ministra Ivića te izrazio ponos na sve poginule i nestale hrvatske branitelje te želju da UDPNHBDR i dalje promiče sjećanje na njih i nastavi upravljati Domovinom gdje su oni stali. Uz sreću i uspjeh u daljnjem radu naglasio je kako su naši roditelji ostvarili stoljetni san Hrvata, a kako smo mi ovdje da ga realiziramo.
Josip Klemm (predsjednik Udruge specijalne policije) spomenuo je kako u dvadeset godina od kako je nastala Republika Hrvatska ipak nas ponekad ne tretira kako bih trebala, da pomoć prilikom zapošljavanja slobodno pronađemo u njemu i njegovoj Udruzi, te kako je najveća nepravda jer se svi kunu u Hrvatske branitelje dok ih poslije zaboravljaju. Kucajte na vrata – rekao je podržavajuće, a mi ćemo ići za Vama.
Tihomir Treščec (predsjednik zajednice hrvatskih udruga branitelja liječenih od PTSP-a) : naglasio je potpunu podršku uz riječi „Vi ste naša budućnost“, te kako su UDPNHBDR vrata njihove Udruge uvijek otvorena.
Branka Pakšić (Zajednica Udruga udovica iz Domovinskog rata) : Prenijela je strah da se ne živi zarobljen u godinama 91 i 92 te kako je smrt uzaludna ukoliko živimo u strahu od 91.
Snježana Maljak (predsjednica Udruge Sunčica zlostavljane žene) Podržala je i pozdravila rad udruge te naglasila kako se osim prava koja nam prema Zakonu pripadaju moramo boriti i za zatvaranje zločinaca, kako ne živimo u strahu od 91 godine, ali da zločince koji su nam tada nanijeli zlo moramo procesuirati i zatvoriti jer niti jedan od njih nije odslužio svoju kaznu za nanijetu bol i zločine (kao primjer navela je Šljivančanina).
Nadalje je novoizabrani predsjednik UDPNHBDR Igor Gavrić mag.ing pozdravio sve prisutne goste prigodnim govorom u kojem je prvenstveno zahvalio na ponovnom povjerenju te zahvalio na snazi koje članovi pružaju jer samo zajedno smo u mogućnosti ostvariti sve najveće i najbolje ciljeve za Udrugu.
Zahvalio je svim Udrugama proisteklim iz Domovinskog rata koje su nam pomagale u našim ciljevima kao i svim institucijama i građanima koji su svojim zalaganjem, radom i pomoći pripomogli ostvarivanju naših ciljeva. Također je zahvalio i onima koji su se protivili osnivanju naše Udruge – zbog njih smo bili još ustrajniji jer smo znali da nas vode časne i poštene namjere , želim se zahvaliti i onima koji su nam pomagali s figom u džepu – zbog njih smo naučili da ni u plemenitim nastojanjima ne treba uvijek i svima vjerovati, želim se zahvaliti i onima koji su nas napadali kroz razne pisane medije- zbog njih smo naučili bolje argumentirati svoje stavove, želim se zahvaliti i onima koji su nas zbog naših stavova prozivali na raznim sastancima ,radijskim i televizijskim emisijama- zbog njih smo postali bolji govornici, želim se zahvaliti i onima koji su slali razne lažne dopise o našoj udruzi- zbog njih smo postali bolji pisci.
Željeli smo, sada, kada više nismo mala djeca vratiti barem dio duga našim majkama koje su se svih ovih godina skrbile o nama i svim našim potrebama… odati im priznanje za njihov trud, rad i hrabrost u najgorim i najtežim trenutcima života. Imale su snage, volje i odvažnosti da nas unatoč pretrpljenom gubitku vode kroz život, da naše potrebe uvijek stavljaju ispred svojih, da se žrtvuju za nas, u konačnici- da nam budu i otac i majka.
Svjesni svega što su radile za nas tada, kao i danas- želimo im pokazati da smo im oslonac i da mogu računati na nas ako se umore od svih bitaka koje su vodile svih ovih godina a uvijek smo im pri tome na prvom mjestu bili mi- njihova djeca.
Moram priznati da smo u osnivanje udruge krenuli puni ideala, čak i nespremni i nepripremljeni na neke probleme s kojima se suočavaju neki članovi naše populacije, ali uvijek spremni pomoći, voljni učiti i prihvaćati mišljenja i sugestija starijih i iskusnijih predstavnika braniteljskih udruga.
Mi – koji smo imali sreće i čiji je jedan roditelj preživio ratne strahote, najviše smo bili dirnuti životnim sudbinama djece bez oba roditelja. Smatramo da je to najosjetljivija stradalnička populacija proistekla iz Domovinskog rata te da je Država dužna s posebnom pažnjom skrbiti o njima.
Kroz rad udruge susretali smo se sa raznim problemima naših članova, od potrebe za psihološkom pomoći do nemogućnosti podmirivanja osnovnih životnih potreba zbog neimaštine i nemogućnosti zaposlenja.
Iz tog razloga osmislili smo naše projekte psiho-socijalne pomoći koje ostvarujemo i u suradnji sa Ministarstvom obitelji branitelja i međugeneracijske solidarnosti kroz djelomično financiranje istih– a sve u cilju pomoći našim članovima te njihove bolje informiranosti o pravima koja imaju i načinima kako da ta prava ostvare..
Jedan od gorućih problema je nezaposlenost, a posebno zabrinjava činjenica da se državne i ostale institucije koje su dužne poštivati zakonsku odredbu o prednosti pri zapošljavanju djece poginulih i nestalih branitelja- služe raznim trikovima i smicalicama kako bi tu zakonsku obvezu zaobišli..
Tako smo se susreli sa slučajevima da naši članovi dobivaju pozive na testiranje u trenutku kada je testiranje praktički već započelo, da im se tvrdi da tu prednost ne mogu iskoristiti zato što su punoljetni i više nisu djeca ili da neke državne službe zapravo nisu državne službe..
Bilo je situacija kada su se nekima, protukandidati sami hvalili da je natječaj raspisan samo za njih te su imali već unaprijed pripremljene odgovore za pitanja na testiranju. Bilo je i puno obećanja nekih dužnosnika da će pomoći da se poštuje prednost pri zapošljavanju, da bi na kraju stvarno i pomogli-ali nekoj drugoj osobi… pri tome zaboravljajući da dijete koje nema nikakvih primanja, koje nema majku s primanjima ili nekog drugog člana obitelji koji bi mu pomogao dok ne nađe posao, ostaje gladno i bez mogućnosti podmirivanja osnovnih životnih troškova. A u isto vrijeme se to ili takva djeca kroz medije nazivaju privilegiranima.
Zbog takvih i sličnih situacija gotovo svakodnevno pokušavamo pomagati članovima naše populacije, upoznavati ih sa zakonskim odredbama kako bi u što većem broju uspjeli preskočiti sve prepreke pri uspješnom zapošljavanju.
Također potičemo naše članove na doškolovanja koja bi im trebala pomoći da budu konkurentniji na tržištu rada, ali i na osnivanje vlastitih firmi i Zadruga uz pomoć MOBMS-a. Imajući u vidu tešku gospodarsku situaciju ali i veliki broj nezaposlenih-osmislili smo projekt kroz koji planiramo besplatno reklamirati poduzeća naših članova ali i poduzeća u kojima naši članovi rade – Kako bi potaknuli kupovinu roba i usluga baš od tih firmi, njihovu veću zaradu a u konačnici širenje i daljnje zapošljavanje naših članova. Vjerujemo da su i ovakvi mali projekti boljo od sjedenja i čekanja da se problemi riješe sami od sebe.
Jedan od prvih projekata naše udruge koji nije vezan za pomoć članovima, ali je vezan uz samu svrhu osnivanja Udruge- je mimohod „Vi ste naš ponos- mi smo vaša snaga“ koji održavamo već četvrtu godinu za redom na obljetnicu masakra na Ovčari., a u spomen na sve poginule, nestale i mučki ubijene branitelje i civile.
S posebnim ponosom mogu istaknuti da nam se svake godine u našem mimohodu od Memorijalnog groblja do masovne grobnice na Ovčari pridružuje sve veći broj ljudi te će sutra, na dvadesetu obljetnicu pokolja na Ovčari zajedno s nam koračati više od šest stotina ljudi iz svih krajeva Hrvatske.
Posebno nas veseli što nam se svake godine pridruže i preživjeli branitelji, suborci naših roditelja- što nam govori da ih nisu zaboravili i da ih se kao i mi- sa ponosom sjećaju.
Moram naglasiti da zadnjih godina u realizaciji ovog projekta surađujemo s Gradom Zagrebom, odnosno Zagrebačkim Holdingom a sve zbog preporuke g. Zvonka Milasa, Vukovarskog branitelja i heroja Domovinskog rata bez čije pomoči i autoriteta koji ima zbog dugogodišnjeg uspješnog rada kao predsjednik Udruge branitelja dragovoljaca Domovinskog rat sigurno ne bismo ostvarili tako dobru suradnju s gradom Zagrebom.
U organizaciji našeg mimohoda nije sve uvijek išlo gatko, znalo se dogoditi da za organizaciju dobijemo toliko mala sredstva da s njima ne uspijemo pokriti niti jednu desetinu troškova, ali hvala Bogu uvijek je bilo ljudi koji su spremni pomoči te bih se ovom prilikom zahvalio g. Peri Čoriću, bez čijeg angažmana jedne godine uopće ne bi uspjeli organizirati mimohod u cijelosti.
Osim pojedinaca i MOBMS-a u organizaciji, odnosno u zatvaranju financijske konstrukcije pomažu nam i neka poduzeća. Ove godine je to HEP- te se i njima ovim putem zahvaljujem ispred udruge.
Da imaju povjerenje u nas, te da nas smatraju ozbiljnim mladim ljudima pa su zbog toga spremni surađivati s nama pokazali su i mnogi drugi istaknuti branitelji i pojedinci. Jedan od posebno zanimljivih, poučnih i kvalitetnih projekata ostvarili smo u suradnji s Hrvatskim stalnim predstavništvom pri NATO savezu.
Uz pomoć g. Šanguta, članovi naše udruge- studenti završnih godina društvenih studija- imali su prilike ove godine posjetiti sjedište NATO-a u Brusselesu, biti gosti naših djelatnika u stalnom predstavništvu pri NATO-u te se izravno upoznati s radom te međunarodne organizacije kao i sa radom Hrvatskog veleposlanstvo pri EU te radom europskog parlamenta.
Ovo su samo neki od projekata na kojima smo do sada radili i koje imamo u plan nastaviti i idućih godina. Svakodnevno nam se rađaju nove ideje za nove projekte kako bismo poboljšali rad naše Udruge, poboljšali kvalitetu života naših članova i očuvali sjećanje na naše roditelje. Veliki doprinos u tome imaju i naše podružnice koje su aktivne kako u kreiranju zajedničkih projekata, tako i svojih vlastitih projekata na lokalnoj razini.
Kao i svih ovih godina, i dalje ćemo biti ustrajni u zaštiti Digniteta naših roditelja te ćemo se u tom smislu i dalje zalagati za trajnu Državnu zaštitu mjesta masovnih stratišta hrvatskih branitelja i civila, kako bi ta mjesta ostala autentična i bila vječna opomena ali i mjesto odavanja počasti onima kojima su životi oduzeti da bi mi mogli slobodno živjeti..
Svjesni da na mladima svijet ostaje, Odlučni u nastojanju da se očuvanju svih vrijednosti i ideja koje su vodile naše branitelje u Domovinskom ratu, nikada se nećemo umoriti u promicanju istine o Domovinskom ratu i zaštiti žrtava iz Domovinskog rata.
Barem toliko im dugujemo!!
Nakon zahvale dragim gostima na divnim riječima podrške nastavili smo sa prigodnim umjetničkim programom, stihovima i poezijom koja izvire iz boli i ponosa naših članova iznad svega moramo naglasiti da su većina sljedećih stihova koje smo tada poslušali amaterska poezija vođena samim srcem i osjećajima naših članova Udruge.
Riječ prepuštena našem istaknutom članu i pjesniku Krešimiru Šimiću, voditelju navedenog programa.
SAMO JEDNU DOMOVINU IMAŠ..
Odlučio sam vas pozdraviti poezijom sa skrivenom porukom među redcima, opomenom za budućnost koju ova Udruga nosi u sebi. Pozdravljam vas u svoje osobno ime i u ime knjige „Suze moje duše“ koja je spojila mene i Vukovar, mene i vas, meni uvijek tako draga viđena lica mojih prijatelja, mojih Vukovaraca. Zahvaljujem se na danoj časti da na osebujan način budem danas dio vas u vašoj kolijevki ljubavi i života,vašem Vukovaru.
Ovo nije još jedan u nizu suhoparno napisanih programa mrtvim slovima na papiru…ovo je trenutak spontanog zagrljaja djece usnulih vojnika i vas, hrabrih ljudi iz svijeta velikih koji ste devedesetih godina rame uz rame s našim očevima i majkama ispisali na hrvatski kamen,hrvatsku povijest.
Često su stavljani upitnici pored naših imena proizašlih iz straha jesmo li dovoljno sposobni kroz život hodati vlastitim nogama bez dodira ruke svojih očeva? Sve te upitnike i sumnje večeras brišemo i gasimo riječima proizašlim iz naših ponosnih i časnih srdaca.
Ovaj program je nemoguće bilo ne otvoriti nečim što je izvor ponosa i što zrači ljubavlju i nepresušnim sjećanjima… Čast mi je najaviti člana naše Udruge, Gorana Jakuša koji je na osebujan način odaslao svijetu poruku koliko smo sjedinjeni sa našim Vukovarom i našim očevima. Goran nam večeras premijerno predstavlja pjesmu „Hrvatski ratnik“…pjesmu koja je glas i misao svih naših neispričanih priča i neizgovorenih riječi..
POZDRAVIMO GORANA JAKUŠA!
Goran nas je pozdravio sa svojom pjesmom Hrvatski ratnik.
Da bih čovjek nekome poklonio istinu, on jednostavno mora biti postojan u toj istini… Velika mi je čast držati sve ove misli stavljene na papir onako hrabro i iskreno rukom mojih prijatelja po suzi i ponosu.
Sada vas pozivam da na trenutak utonite u svoje misli, da odlutate na daleke putove svoga djetinjstva i dušom oslušnite poeziju napisanu rukom članova naše Udruge, rukom odraslih ljudi,ali ipak vječne djece onih hrabrih ljudi koji položiše svoje živote na oltar domovine..
Dijete traži,ono se nada,ono se divi…divi se tatinoj snazi…Tada kao djetetu,danas kao odrasloj ženi, Sandri Milić-Rapčak jako fali tonjenje u san na očevim rukama… ta istina leži u sljedećim stihovima:
Već godinama se borim
Iznutra ja gorim
Izjeda me tuga
Ponekad i nemam kuda
Noćima plačem
Urličem sve jače
Čuje li me tko?
Bojim se, prestat će..
Srce kuca tiše
Polako se gubim
Evo me stižem,
Tvoj obraz da ljubim
Zagrli me jako
Ne puštaj iz krila
Evo tvoje princeze
Sada sam tek mirna
No opet se budim
San sam usnula
Da sam tebe tata
Posljednji put zagrlila
Jedno dijete Vukovara, Sanja Jurišić posvetila je par stihova svome starom jorgovanu čije su grane satrli granatama,ali miris njegovih prekrasnih cvjetova ostao je zauvijek dio nje..
Još ponekad zamiriši jorgovan,
u uglu dvorišta
gdje ga odavna nema.
Vitak je bio,plav
bujan k’o mladost….
Jedne ga jeseni sasjek’o geler
k’o sjekirom rascijepao,
kad su ‘mjesto ptica nebom
crni MIG-ovi letjeli
sijući Smrt.
Sve su uzeli,nisu pitali
prijatelje,mladost,
budućnost,radost
i dušu ukrali,
nisu ni pitali,
pa sad ovako bezglavo
sjednem na panj starog jorgovana
i udišem miris iz sjećanja.
Kristini Ross rat je odnio njezine igre u smijehu, tatine zagrljaje, ljeta i jeseni i sjaj kuglica sa Božićne jelke, oduzeo joj je pravo da se nada i vjeruje… ali njezina pjesma ocu je dokaz da ona i dalje živi svoju nadu i vjeru u susret s ocem na nekom boljem mjestu..
Tata zašto si morao otići od nas,
Zašto si nas ostavio da patimo tad,
Mnoge su godine prošle,
A mlad si ostavio nas.
I mi smo još bile male,
Dugi je život bio pred nama tad,
Ali to nije život ljubavi,
To je život tuge i jadi.
Tko zna koliko se osoba na Svijetu ovom pita zašto?
A odgovor nikada neće naći,
Jer mnogi su ljudi umrli i stari i mladi.
Život se njihov ugasio tad,
A vratiti se neće više nikad.
Napisati pjesmu svojoj majci čiji su vršci prstiju dodire kose svoje kćeri zamijenile dodirima bijelih krila rajskih anđela mogu samo najhrabriji. Božena Mikulić iz Petrinje uhvatila se u koštac sa surovošću ovozemaljskog života i stihom je pobijedila njegovu okrutnost. Njezina majka vječno će živjeti u ovim riječima:
Oprosti majko
Jedna će suza sa obraza moga
Do tebe kroz crnu zemlju stići.
Da ti donese posljednji pozdrav.
Oprosti majko što pored tebe
Nije me bilo, da još jednom
Te zagrlim i spustim glavu
Na tvoje krilo.
Među nama je i djevojka Veronika Crnjac – Soldo koja je bez majčinog zagrljaja ostala tik prije rata,a otac je svoj život položio na oltar domovine samo kako bih njegovi unuci danas puni ponosa na njega rekli „Hrvatska je moj djed i moj djed je Hrvatska“. Nije važna količina tuge koja počiva u našim ranjenim srcima, važna je snaga koju ulažemo u borbi s njom..
Ona je dio moga života,
Bez kojeg ne bih mogla,
Iako je teška kao najteže breme grijeha…
Tuga, ime joj je to!
Sve lijepo postane ružno,
Sve dobro postane loše,
Kada tuga pomiješa uloge dobroga i lošeg…
Traje i traje,
Nema joj kraja,
Stvorena kad i ovaj svijet,
Nitko ju još nije pobijedio.
No, doći će i njoj kraj,
Jednom kad utihnu ratovi,
Kada opet dođe Bog,
Utihnut će i ona!
Dio moga života,
Bez kojeg ne bih mogla,
Najteže breme grijeha,
Ime joj je tuga!
Ime Jelena Zera Gavrić nosi jedna djevojka koja nas hrani osebujnim predstavljanjem Domovinskog rata iz perspektive djeteta.. Jelena piše i proučava svoja sjećanja, a sve te slike njezinih misli ona će nam uskoro oslikati u svojoj knjizi „Duhovi rata“. Jelena je dijete Vukovara, dijete čije su se djetinje oči u kasnim noćnim satima zatvarale i ranim jutrima budile u strahu od bučnih sirena, granata i plača svojih Vukovaraca u podrumima vukovarske bolnice. Ona je tad hrabro susprezala svoje suze i tješila vršnjake.. Danas odrasla žena sa istom dozom snage i vjere u dobro poklanja nam par riječi sa obzorja svoga života..
Prkosni i ponosni.
Ponosni na sve one naše žrtve rata, na svu onu krv kojom je natopljena, naša Hrvatska potkova,
Na miris agonije i smrti koja se najintenzivnije osjeti kod nepravde,
Nanovo se aktivira i poleti zrakom, kao da nas opominje.
I treba nas opomenuti, rekao je, jedan Ante, da narod koji zaboravlja svoju prošlost,
slijep ide u budućnost.
Ne želim biti slijepac, jednom vidjeh.. tijela preko.. razrušene ulice.
I neke prikaze, bez čovječnosti, osobe, ali ne i ljudi.
Sudnji dan tada preskočih.
I želim ga iz glasa svjedočiti, poput divljeg nacionalista,
dok ne poderem glasnice, kao što su oni derali vratove.. mojim roditeljima!
Jednom, zločince zatvoriše, ne sve, rijetke, tek neke.
Vonj u zraku se stišava, pravda će djelomično biti zadovoljena.
No, upravo suprotno,
Poput „krmače“ koja se razorno pala na Vukovarsku bolnicu, ruše se zidovi,
nada, povjerenje, ruše se hrvatska uzdignuta čela.
I pravda umire!
A zločinci preživješe. I tada, izgubismo, pred posljednju bitku – bitku za pravednost.
Nadalje, u posljednjoj bitci za pravednost i dalje uzdignute glave, prkosnog pogleda,
cijela nacija gleda u Haag.
Jedni se nadaju, drugi se plaše, treći poput mene, boje se i misliti.
Prazne glave šutimo.I čekamo.
Još jednu presudu u nizu.
I tada nas baciše na koljena..
Metalnom rukom zla, zadali su posljednji udarac, kurvinski i preko leđa,
sa gadljivim podsmjehom poput četnika,
Koji ulicama razrušenog Vukovara gazi kroz raspadnute leševe i pjevuši:
„Bit će mesa – klat ćemo hrvate“, dok mu se ogrlica od zubi, bijelih hrvatskih zubi klati oko vrata.
Mlatili su nas svojom „dobrotom“ i „poštenjem“, dok nismo skroz pali.
I njima ništa!
Osuđujem! Ogorčen sam! Potpuno smo razočarani ! – prenose mediji sa terena.
Očekivana pomoć stranca – ne, barem pravda – ne?
U posljednjem pokušaju, iščekivanja istog iznikla je masovna grobnica isprepletena, dijelovima tijela.
Snagom nepravde, 200 je ljudi, do neprepoznatljivosti trunulo, stopljeni u jedno.
I opet!
Podcijenivši našu žrtvu, podcijenivši našu bol, osudili su našu snagu, našu vjeru!
Al nisu nas slomili!
Jednom je rekao, netko, meni jako drag..
Tik prije smaknuća..
Mi smo neslomljivi!
I razmišljam, bio je u pravu!
Ova Jelenina misao je glas naših duša, pečat i zastava naše Udruge, smisao naše pisane riječi, poezije, glazbe. Ona je snaga da svake godine iznova pružimo svoje korake 20.studenog prema Ovčari i odamo počast hrvatskoj muci, svojim roditeljima..
Osmijeh ne počiva u našoj prošlosti i djetinjstvu, ali mi i nismo djeca prošlosti. Zajedno se okrećemo budućnosti,ali istodobno hrabro i ponosno živimo svoju sadašnjost.
Živimo živote punine, ali naše rane ne zacjeljuju… Da je to doista tako svjedoči nam Branko Čulić sa svojom prekrasnom pjesmom „Prerano“..
Branko Čulić nas je pozdravio sa svojom pjesmom prerano.
U albumu prijateljstva mene i Vukovara sniva jedna pjesma u kojoj ću vječno grliti,braniti i ljubiti ovaj Grad i svoje Vukovarce..
Ti pripadaš meni,
Voljeni moj grade.
Mijenjanju ti čari Vukovaru moj,
I melodiju tužnu tamburaških žica.
Još se samo ti i ja sjećamo
Onog tužnog krika
Moga ćaće i matere moje
Prije kukavičkog pucnja
Krvnika.
Počivaj grade u mom snu,
Jer tu si vječno siguran,
Čuvam tvoje žive rane,
I koliko god nas vrijeme gazi
Ja ih živim, ja ih snivam.
Odavno duše mojih najdražih
Nebeske kočije rajom vozaju,
Ali one su tu, Vukovaru moj, u tvom krilu.
Tvoje oči nisu hladne,
da se zaklopiti mogu
Poput dva siva krila.
Ti nisi sa razglednice tek ukras ili stvar,
Ti si moj život,
Moga oca prije smrti zadnja riječ:
„Ne daj im sine, ne daj im, Vukovar..“
Dlanovi mojih Vukovaraca su možda hrapaviji od drugih, ali oni su najdraži i najnježniji svome Gradu. Njihova su lica naboranija od lica njihovih vršnjaka, ali rukama Grada ona su najdraža. Njihove su suze tužnije od drugih suza, ali nemojte ih žaliti, samo im dajte mir kako bih mogli živjeti svoja sjećanja u Gradu gdje počiva bit njihovih života, vječno voljenom Vukovaru..
Ovo je bio još samo jedan dan u godini, a tako pun smisla zar ne?!
U svoje osobno ime, u ime Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja i njezinih članova srdačno vas pozdravljam do nekog novog susreta..
Heroji Vukovara, svi živi i neživi branitelji koji su svojom krvlju,znojem i suzama naslikali slobodnu nam Hrvatsku neka zauvijek žive u našim srcima, u našim sjećanjima..
